RODITELJSKE VJEŠTINE

Kao roditelji, većinom težimo sličnim globalnim ciljevima – želimo da nam djeca budu sretna, zdrava, zaigrana, vesela; htjeli bismo da gaje prijateljske odnose s vršnjacima, uljudno se odnose prema odraslima, poštuju pravila i budu uspješni u raznim područjima. Također im želimo da odrastu u zrele ljude, tjelesno i mentalno zdrave, koji će biti odgovorni prema sebi i prema drugima, koji će pridonositi društvu radeći nešto što ih ispunjava i u čemu su dobri te se ostvariti u poslovnom i obiteljskom smislu. Zvuči lako. No često ni sami ne znamo kako nas ono što danas činimo s djecom (naše roditeljske vještine) mogu nekad voditi i dalje od tog cilja. Stoga je važno osvjestiti vezu između svojih ponašanja i dugoročnih ishoda roditeljstva. Evo nekoliko savjeta:

PRIHVATITE SVAKO DIJETE TAKVO KAKVO JEST

Svi mi vjerujemo kako prihvaćamo svoju djecu u potpunosti. No to nije uvijek tako lako. Svakodnevno možemo čuti roditelje kako kažu djetetu nešto poput "Baš si neuredan", "Nemoj biti lijen", "Vidi kako je tvoj brat brz", "Zašto ne budeš više kao ona", "Nemoj me sramotiti" i slično. No djeca nisu na svijetu kako bi svojim izgledom, ponašanjem, temperamentom i osobinama ispunila naše fantazije o njima. Oni se rode takvi kakvi jesu, i prvo i najvažnije što im trebamo pružiti jest prihvaćanje. Gledati ih kako se razvijaju, upoznavati ih svaki dan, biti otvoreni i zainteresirani za ono što oni jesu, što ih zanima i što mogu, a ne se fokusirati na ono što ne mogu. Zato osluškujmo sami sebe i poruke koje im šaljemo. Dijete koje često sluša kritike, zaključuje "nisam dovoljno dobar" ili "nisam vrijedan ljubavi". A dijete kojemu često poručujemo kako ga vidimo i čujemo, kako ga volimo neovisno o tome što može i što radi, rasti će misleći o sebi "voljen sam" i "vrijedim upravo takav kakav jesam". Takve su misli temelj zdravog samopoštovanja i najbolja dugoročna prevencija. Svako dijete ima svoju osobnost, temperament, svoj vlastiti razvojni put i način učenja. Prilagodite li se njemu, otkrivajući i poštujući djetetovu jedinstvenost i njegove specifičnosti, ono će se razvijati u skladu s potencijalima s kojima je rođeno. Dijete ne možete razmaziti dajući mu previše ljubavi. Pokažite mu koliko vam je važno, pokažite mu to često i na različite načine.

NE OČEKUJTE PREVIŠE (DJECA NISU MALI ODRASLI)

Djeca nisu smanjena verzija odraslih. Mala djeca su po prirodi egocentrična, još ne mogu razmišljati apstraktno i teško im je staviti se u tuđe cipele. Učit će to od odraslih, polako i postepeno, a na roditeljima je da budu strpljivi i realistični. Stoga od djece ne treba očekivati da budu uredni, poslušni, čisti i pristojni, da rado dijele svoje igračke ili da izaberu grašak radije nego čokoladu. Njih zanima istraživati, isprobati, dotaknuti, srušiti, upotrijebiti, naučiti, preskočiti, kušati. Važno je razumjeti kako djeca uče te ne uzimati njihova ponašanja osobno. Svako dječje ponašanje ima neki razlog i svrhu, šalje nam neku poruku. Djeca ništa ne čine "iz čista mira" i kako bi nas naljutili ili "testirali". Čine stvari iz neke vlastite potrebe, jer time dobivaju nešto što žele, ili pak izbjegavaju nešto što im se ne sviđa. Nastojte razumjeti o čemu se radi, a  u tome nećete pogriješiti ako puno pitate i slušate svoju djecu.

KAKO KOMUNICIRATI S DJETETOM

Slušanje je jedna od važnijih životnih vještina, a neopohodna je za pozitivno, podržavajuće roditeljstvo. Djeca intenzivno i burno doživljavaju sve što se oko njih zbiva, jer im je sve novo, te žele svoje doživljaje podijeliti s roditeljima. Dajte im svoju nepodijeljenu pažnju i dovoljno vremena, pokažite interes za ono što proživljavaju (i vanjski i unutarnji svijet djeteta je iznimno bogat), čučnite uz njih, uzmite ih u krilo i razgovarajte o tome što im se u životu događa. Dijete će pokazati svoje doživljaje cijelim bićem, glasom, plačem, pokretom i osjećajima. Sve ove načine treba jednako dopustiti i pomoći djetetu da i samo razumije svoja iskustva.

U komunikaciji s djecom, kao i s odraslima, preporučljivo je koristiti aktivno slušanje, "ja-poruke" (npr. umjesto "Stoput sam ti rekla da ne bacaš tenisice", radije recite "Ako baciš tenisice, to me smeta, pa ih molim te stavi na policu"); u razgovoru provjeravati jesmo li dobro razumjeli sugovornika te shvaćamo li kako se osjeća u određenoj situaciji.

U odnosu na postavljanje granica, važno je djetetu vrlo jasno izricati svoja očekivanja, zabrana i dopuštenja. Budite vrlo konkretni, kratki i jasni. Npr. "idemo u trgovinu. Ja ću kupiti kavu, a ti možeš uzeti čokoladicu"; "trčanje po kući je zabranjeno, no smiješ trčati po vrtu". Uvijek nastojte provjeriti je li dijete dobro razumjelo što od njega tražimo i zašto.

Pohvale su izrazito važne za djetetovo samopoštovanje. Omjer pohvala i kritika ne bi smio biti manji od 3:1 (na tri pohvale jedna kritika). No djecu ne treba hvaliti pretjerano, neutemeljeno i općenito ("divan si", "baš si lijepa", "ti si najpametniji"....) Hvalite konkretno i ciljano, npr. "Sviđa mi se kako si pospremio igračke", "Lijepo si pozdravio odgajateljicu", "Ponosna sam kako si pomogao prijatelju. Budi ponosan na sebe." Pohvalite trud koji je dijete u nešto uložilo, a ne krajnji rezultat. Time dijete uči kako je vrijednost u samom procesu, radu i trudu, a ne u crtežu/medalji/ocjeni i drugim izvanjskim stvarima; time se temelj samopoštovanja stavlja u samu osobu, a ne izvan nje.

IGRAJTE SE ZAJEDNO

Nema ničeg važnijeg u životu djeteta od igre. Igra je način na koji dijete uči, igrom ono istražuje svijet, doživljava sve što mu je novo i nepoznato, proširuje svoja znanja i povezuje različita iskustva. Igra je, osim toga, prvi i najvažniji način na koji dijete ostvaruje svoje odnose s drugima, kako s ostalom djecom, tako i sa odraslima. Pritom uči o sebi (što voli, što ne voli, što mu se sviđa ili ne, u čemu je uspješno, što ga privlači, što odbija), ali uči i o svojim prijateljima (što drugi vole i ne vole....). Istražuje svoje i tuđe osobne granice. Na taj način usvaja važnu činjenicu – svi smo mi različiti, i različitost je sasvim u redu! Također, kroz igru dijete uči poštivati različitosti među ljudima, čak i radovati se tome. A takvo je iskustvo neophodno u odgoju odgovornih pojedinaca sutrašnjice.

U igri nastojte slijediti djetetovu inicijativu, igrajte se onoga što ono želi i kako ono želi. Neka cilj igra ne bude pobjeda ili učenje vještine, već igra sama po sebi bude. I slobodno popuštajte malo djetetu u igri dok je maleno, s frustracijom i gubitkom učit će se nositi vrlo postepeno. Imajte strpljenja. I dobro se zabavite - i odrasli imaju potrebu za igrom!

KVALITETNO VRIJEME

Biti s djetetom, pokazati mu kako nam je važno, kako nas zanima njegov svijet, ono što ga veseli, što rastužuje, dozvoliti njemu i sebi da se povezujemo – najvažnije je što ćete kao roditelji činiti. Bliskost i povjerenje, zajedništvo i dijeljenje, koje su temelj mentalnog zdravlja, ne mogu se zamijeniti novim igračkama ili aktivnostima izvan kuće. Zato djetetu prije svega trebamo pružiti svoju nepodijeljenu pažnju, vrijeme koje ne služi nikakvom zacrtanom cilju, učenju ili ulaganju, već je samo po sebi vrijednost. Danas to nije lako – od roditelja kao da se očekuje da vode djecu na barem nekoliko aktivnosti tjedno. No često djeca radi toga budu opterećena. Iako time mogu postići uspjehe u sportu, glazbi ili stranim jezicima, s aktivnostima budimo umjereni, na način da djetetu ostane dovoljno slobodnog, sadržajima neopterećenog vremena koje će moći iskoristiti za spontanu igru i odmor.

OPREZNO S EKRANIMA!

Današnji stil života uključuje korištenje mnogo ekrana – mobiteli, tableti, računala, TV i igrače konzole dio su svakodnevice u većini modernih obitelji. Elektronički uređaji, aplikacije, igrice i društvene mreže su privlačni, laki za upotrebu i vrlo zanimljivi. No naši mozgovi nisu evolucijski prilagođeni tomu te je vrlo lako razviti ovisnost o navedenom. Gledanje sadržaja na ekranu izaziva visoku ugodu bez velikog truda. Postaje teško oduprijeti se porivu da odmah pogledamo najjnovije objave prijatelja ili kliknemo na gumb u igrici. Nadalje, veliki porast poremećaja u razvoju govora i komunikacije kojem danas svjedočimo može se povezati s korištenjem ekrana kod predškolske djece, jer direktno utječe na razvoj mozga, ometajući razvoj pažnje i koncentracije, motivacije i socijalizacije. Stoga roditelji više nego ikad trebaju svjesno i informirano pristupiti upotrebi elektroničkih uređaja. Naime,  djeca ni inače sama sebi ne mogu postaviti granice, a osobito kada je u pitanju nešto vrlo "zarazno". Roditeljska je odgovornost što djeca gledaju i koliko vremena provode u tome. Preporuka Svjetske zdravstvene organizacije kaže kako djeca do 2 godine starosti ne bi smjela uopće biti pred ekranima, a do školske dobi najviše 2h dnevno.  Najnovija istraživanja govore kako prosječna upotreba daleko premašuje ove preporuke. U Hrvatskoj prosječno predškolsko dijete provede 2.4h dnevno pred ekranom, a čak 3h dnevno vikendom. Više gledaju u ekrane, nego što se roditelji igraju s njima ili im čitaju priče. Ne zaboravite pritom kako djeca imitiraju nas odrasle. Ako su mama i tata stalno na mobitelu, dijete će usvojiti taj obrazac ponašanja. No kao što kaže jedan citat, ekran vas neće voljeti natrag, zato birajte čemu posvećujete mnogo svoje pažnje. Svakako kontrolirajte što dijete na mobitelu ili računalu/tabletu pretražuje te ih ne puštajte s uređajima van vašeg nadzora (starijoj djeci redovito pregledavajte povijest pretraživanja i koristite alate za zaštitu). Dječje sobe ne bi trebale imati televiziju i igrače konzole, neka medije koriste pred vama. I svakako nemojte davati djetetu mobitel u ruke kako bi se umirilo, prilikom obroka te prije spavanja. Dijete treba biti svjesno i opušteno dok jede, sjedi na wc-u i uspavljuje se, a česta upotreba ekrana može uzrokovati poremećaje prehrane i spavanja. No nije sve tako crno. Korištenje elektroničkih uređaja ima i mnogo benefita koje ne smijemo zanemariti. Umjerena i pravilna upotreba pospješuje neke kognitivne vještine, olakšava informiranost, a kod starije djece i pospješuje socijalne odnose. Djeca žive u današnjem vremenu i trebaju biti izložena aktualnoj tehnologiji; no upotrebu kontrolirajte vi, svjesno i odgovorno. Dobro je pravilo: što manje "screen time"-a (vrijeme pred ekranima), a što više "green time"-a (vrijeme provedeno u prirodi, u aktivnostima s kretanjem na vanjskom prostoru).

PRIČAJTE O OSJEĆAJIMA

Sva su važna iskustva u životu obojena osjećajima. Osjećaji su utkani u nas, dani su nam sa svrhom i razlogom – oni nam govore što nas veseli (sreća), čega se trebamo čuvati (strah), omogućuju nam tugovanje za izgubljenim (tuga) ili obranu našeg integriteta (ljutnja). Svi su osjećaji u redu, bili ugodni ili neugodni, i ne treba ih izbjegavati, već prihvatiti kada god se pojave. Djeca se često boje vlastitih intenzivnih emocija, stoga im je potrebna podrška roditelja u tim trenucima. Ukoliko se dijete naljuti, a roditelj na to reagira vlastitom ljutnjom, dijete će umjesto podrške još doživjeti i strah od roditelja te sram i krivnju. Stoga je roditeljski zadatak prepoznati i imenovati osjećaj ("vidim da si sada ljuta...", "jesi li se prestrašio?", "veseli te nova lutka?"), kako bi dijete kroz takva iskustva naučilo kako se različiti osjećaji zovu, kako je posve u redu osjećati ih, te kako se s njima nositi. Djeci je važno pokazati kako je u redu je osjetiti bilo koju emociju, ali im također i pokazati primjerene načine iskazivanja pojedinih stanja. Primjerice, smiješ biti ljut, no nije u redu udariti nekog radi toga (možeš mu npr.reći To me ljuti, ili možeš lupiti nogom po podu, duboko udahnuti i slično). Kao i u svemu drugome, djeca će od nas naučiti i kako se nositi s emocijama. Zato su roditelji pozvani otkrivati vlastiti svijet osjećaja te pratiti kakav model daju djeci. No prije svega, budite uz svoju djecu - veselite se s njima kada se vesele, suosjećajte se njima kada su tužni, uvažite njihove strahove i dopustite im da osjete i prožive ljutnju i frustraciju. Sva ta iskustva neophodna su za zdrav rast i razvoj te za kvalitetne međuljudske odnose koje će graditi u odraslosti.

BRINITE O SEBI

I na kraju, ne zaboravite na sebe, na svoje potrebe, odmor, interese, hobije i važne odnose. Današnji roditelji često osjećaju krivnju ako učine nešto za sebe, priušte si izlazak na kavu ili u kino, bave se sportom ili samo sjednu s knjigom u ruci. Naravno da se trebate puno posvetiti djetetu, no briga o sebi zapravo je i briga o djetetu. Zadovoljna i odmorna mama ili tata (a također i zadovoljan bračni par) bit će djetetu puno bolji oslonac i primjer od frustriranog roditelja. Kako bi naša djeca sutra cijenila i poštovala sama sebe, potrebno im je to isto već danas vidjeti i od nas. Roditelj koji živi autentičnim životom, poznajući i poštujući samog sebe, osnažuje u djetetu uvjerenje kako i njegov život vrijedi i ima jedinstven smisao.

autorica: Ivana Sošić Antunović, psihologinja DV Sušak